Izljev toka svjesti bez cenzure, reda i pravila

Jesen je stigla u Zagreb još za vrijeme ljeta. Ljudi suzdržani, vrijeme pomahitnalo. Čudna kombinacija.
Vozim se svojim gradom ko luda, skrećem lijevo, pa desno pa naletim na psa. Skoro pregazim goluba. Golubi u Zagrebu su dobili karakter, majke mi jesu. Ničeg se više ne boje, dapače, gledaju ravno u oči i prijete se- ovo je moja ulica; ja imam krila, a ti padale. Tko je tu lud?
Mislim da smo svi mi zapravo ludi, što god značilo biti „normalan“.

Zna se pouzdano da je grad nastao iz dva mjesta, Gradec i Kaptol, još davno. No podjela ljudi na građane i kapitalce još stoji. I nitko se ne trudi to popraviti. Čekaju Godota.
Čekaju ga sa svježe pripremljenim dizertacijama uvezenim u Foto Badrovu.

Produhovljena mladež šverca se po tramvajima, krade po dučanima, pljuje po cvjetnjacima, soli puževe u nadi na boljim svijetom.

Naglo su se svi zainteresirali za svijet od kada smo dobili besplatne, dnevne novine.
Naglo su se svi ekološki prosvjetlili, emocionalno propametili dolaskom raznoraznih šarenih časopisa koje pišu licemjeri.

No, telefonske govornice i dalje se razbijaju, i dalje se glistama sijeku glave, a noćima se sanja o idealnom društvu.

Na mladima svijet ostaje. Naravno, no, ne i ovaj svijet. „Vaš svijet je, lud i raspojasan „kažu naši omiljeni umirovljenici te nadodaju- „ više nema plesnjaka, nema više ritma, sve je samo neko vrištanje i raskalašeno skakanje“.
Dragi moji, jedva čekam da se upenzionerim te da napokon vidim, kamo vi to idete u pola 8 sa punim vrečicama te zašto se prešetavate sa jedne na drugu stranu tramvaja i autobusa.

Na vrata mi zvone Jehovini svjedoci. Predstavnik zgrade mi ostavlja poruke na sjedalu bicikla: „ne možete ovdje ostavljati svoj bicikl“, te mi probuši gumu.
Mala prodavačica sa velikom glavom i vonjom rakije u Dioni mi pokušava uvaljati indonezijsko voće i neki hibrid između celera i prepečenca, sa bučinim sjemenkama i aromom Rajske ptice.

Prosjaci vračaju novac, samoprozvani tajkuni, moderni Batmani, prešetavaju se po zagrebačkoj špici sa jednom rukom u nosu, a drugom lakiraju svoj batmobil, parkiranim u pješačkoj zoni.
Pomno nalickane šuše šepure se po ulicama gladne kruha, ali sa Prada torbicom i sa cvetekima na noktima koji su jednaki tjednom buđetu tročlane obitelji.

Predavanja su počela. Svježe ispeglani, počešljani i izpedikirani ljudi patroliraju satima prije pred predavaonicama, šilje olovke i nabrijavaju se. Ispijaju multivitaminske sokiće, jedu piroške od sira i ubijaju ostale pogledima. Ljudi željni znanja. Ljudi željni sranja. Željni bijega u bijeli svijet. Željni promjena ali bez inspiracije. Jedino se još male grupice ljudi trudi nešto ostvariti no masa je nezainteresirana.

Pala je kiša te ispire jade ulice. Tu i tamo netko sa vrećicom na glavi projuri pločnikom. Tu i tamo netko se vješa po stupovima poput Gene Kellya ne mareći za prenemažene poglede penzionera koji duboko vjeruju da je Sotona-himself sišao u današnju mladež.

Pokušavam se ne nervirati oko novonastale, silovane uloge zagrebačke. Zagreb- metropola. London- New York- Zagreb- Bruxselles. Novi svjetski poredak u očima zastarjelih političkih močnika.Bolje bi bilo reći Zagreb prepun novonastalih, uvjerenih meteoropata.

Ostavite Zagreb u Zagrebu. Vjerovatno sam poprilično usamljena u ovom mišljenju, no, neslaganja su, većinom, samo u govoru.

Jesen je stigla u Zagreb još za vrijeme ljeta. Zalutali stranci samouvjereno stupaju prema javnom wc-u u nadi da će tamo susresti metro. Domaćini se smiju. Turisti troše novac u zagrebačkim dućima sa strogo kontroliranim osobljem koje misli da će stranac, koji ne priča hrvatski, ipak shvatiti što im se priča ako im se govorii zaista, zaista sporo i naglašeno.

Kada smo već kod turista, iznenadila me navala ove godine. Tko bi rekao da LonelyPlanet ima toliku moć. Od kada je Hrvatska postala destinacija broj 1- svi su poludjeli za njom. Svi su iznenađeni. Iznenađeni su načinom života. Vjerovatno su očekivali da ćemo jahati uokolo na svinjama sa toljagama u rukama i ispuštati neartikulirane zvukove. Zagreb, glavni grad? Imamo li možda starješinu? Hoće li morat proći nekakvu inicijaciju pri ulasku u taj grad? Zašto se svaki treći grad zove isto? I dok im pokušavamo objasniti da to nije ime grada nego janjetina, dolaze u Zagreb totalno općinjeni našim kumicama sa cvijećem među smećem i mirisom kuhanog kukuruza i kestena pomiješanog sa psečjim izmetom.

Ma Zagreb je predivan grad!

Mjesta za izać ima na pretak- barem četiri.
Ali, tamo se mora paziti kako se ponaša. Jer vlada rivalstvo među klubovima, među trgova na kojima se nalaziš, među kvartovima...
Šablone. Klišeji. Čista sranja.
Koji je tvoj politički svetonazor? Jesu li to kožne cipele- izdajico!
Je li to lažno krzno- izdajico.
Ljudi vole negdje pripadat. Makar bilo gdje.
Tako nam je grad prepun skinsa koji misle da je Mein Kampf neki njemački gospodarstveno vrtlarski list.
Prepun izgubljenih duša koji se pokušavaju pronači negdje između Balkana i Europe.

Ja volim svoj grad. Zaista ga volim. Na neki čudan način. Kao majka koja voli svoje dijete u zatvoru.
No, zaista ga volim. Volim njegovu energiju (koja se ne može definirat, no, ja sam nedefinirana djevojka:) ). Volim usputne razgovore ispred semafora te sitna buntovništva pri zajedničkom prelasku zebre na crveno.
Volim sitne kontraste. Obožavam očita neslaganja i sakupljanja masa u nadi da se nešto može promijeniti. I može.
Gledam ljude sa mog prozora i razmišljam o sutra. Razmišljam o SUTRA danas. Time nisam u ovom trenutku. Dalje sam, u nekom nedefiniranom vremenu, u nekom neistaknutom osjećaju.
Mladi Zagreba puni su ideja. Zagreb, kao grad voli slušat. Zagreb je živ.
Kako da vjerujem u demokraciju kada su, oni koji bi je trebali provoditi, večinom- idioti?
Ona mala grupica kreativaca, sanjara i realizatora u jednom (divna kombinacija)- žive u nekoj svojoj subkulturi i mijenjaju sebe, jer, znaju da moraju biti promjena koju žele vidjeti u svijetu.

A ja i dalje pedaliram svojim gradom u nadi da ću naglo izbiti na more nakon Jurišićeve jer, ipak, Zagreb ima sve. Ali nema.

Ljudi postaju umišljeni. Ljudi su ovce, a ovce su artičoke.